Hrabri krojač Mihailo iz sveta tišine

Užičanin, od rođenja bez čula sluha i mogućnosti govora, sam šio i po 100 pantalona mesečno, u rukometu za gluve i nagluve osvajao olimpijska zlata, igrao folklor..

Mihailo Milivojević u svojoj radnji, foto: S. Jovičić

Uži­ce – Ona deč­ja pri­ča o hra­brom kro­ja­ču, oda sna­la­žlji­vo­sti i upor­no­sti, bli­ska je na oso­ben na­čin s ne­sva­ki­da­šnjom ži­vot­nom hra­bro­šću i spo­sob­no­šću užič­kog kro­ja­ča Mi­ha­i­la Mi­li­vo­je­vi­ća (65). Ko­ga ži­vot ni­je ma­zio, od ro­đe­nja je bez slu­ha i go­vo­ra, a uvek se bo­rio i us­peo da do­stig­ne vr­ho­ve u ono­me što ra­di. Pa je ta­kav bo­rac Mi­ha­i­lo, upo­ran upr­kos in­va­li­di­te­tu i uvek na­sme­jan, za­do­bio op­šte po­što­va­nje.

Po­la ve­ka on je vr­hun­ski maj­stor kro­jač, po­znat u ovom gra­du. Ka­žu znal­ci da ni­ko bo­lje pan­ta­lo­ne ne mo­že da sa­ši­je od Mi­ha­i­la, čak i kad se ne do­đe u nje­go­vu rad­nju na pro­bu: do­volj­no mu je sa­mo do­ne­ti ne­ke no­še­ne i on će pot­pu­no iste ta­kve da skro­ji. Šio je ne­kad i po 100 pan­ta­lo­na me­seč­no, iz­dr­ža­vao po­ro­di­cu od ovog po­sla. Ši­je i dru­gu ode­ću, ume­šno i pre­pra­vlja. Ste­kao je pen­zi­ju sa 43 go­di­ne kro­jač­kog sta­ža, ali i sa­da da­ne pro­vo­di u rad­nji. Mu­šte­ri­je re­dov­no svra­ća­ju, a ko­mu­ni­ka­ci­ja s Mi­ha­i­lom ni­je pre­pre­ka: či­ta im on re­či sa usa­na, ru­ka­ma ob­ja­šnja­va, a za­čas i na­pi­še ako druk­či­je ne ide. Na­vi­kli su na nje­ga – po­u­zdan je, pre­ci­zan, jef­tin.

Ne­u­mor­no ra­de­ći u šnaj­de­ra­ju sa ocem Pro­kom (ko­ji je ta­ko­đe bio glu­vo­nem, a vr­stan kro­jač ko­ji je šio ode­la, ka­pu­te i dru­go), us­peo je s kra­ja se­dam­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka da po­dig­ne no­vu tro­sprat­nu ku­ću. Ima Mi­ha­i­lo le­pu po­ro­di­cu: su­pru­gu, dve kće­ri ko­je su sa­da uda­te, tro­je unu­ka ko­ji­ma je de­da omi­lje­ni lik. Vo­zač­ki je po­lo­žio još 1976. go­di­ne, pro­me­nio ne­ko­li­ko auto­mo­bi­la, vo­zio ih ši­rom Ju­go­sla­vi­je i po vi­še dr­ža­va Evro­pe bez ijed­nog pro­ble­ma.

Još od škol­skih da­na Mi­ha­i­lo se ba­vi spor­tom, igrao je ru­ko­met za re­pre­zen­ta­ci­ju glu­vih i na­glu­vih, pa osvo­jio dva zla­ta na nji­ho­voj olim­pi­ja­di: jed­no 1981. u Ne­mač­koj, dru­go 1985. u Ame­ri­ci. Go­to­vo 40 go­di­ne je tre­ni­rao taj sport. Pre­ko da­na bi šio, on­da od­la­zio na tre­ning, pa s tre­nin­ga opet za ši­va­ću ma­ši­nu, do ka­sno uve­če. Ra­do je igrao i fol­klor u an­sam­blu Udru­že­nja glu­vih i na­glu­vih Zla­ti­bor­skog okru­ga, ce­lu de­ce­ni­ju ti­me se ba­vio. I sa­da, upr­kos go­di­na­ma, la­ka je ko­ra­ka.

Mi­ha­i­lov otac Pro­ko bio je bez slu­ha i go­vo­ra, kao i oba nje­go­va si­na Slo­bo­dan i Mi­ha­i­lo. Taj pro­blem ne­ma ni­jed­no od nji­ho­ve de­ce i unu­ka, svi su ču­ju­ći, ka­ko se to ka­že.

– Bez ob­zi­ra na to što je naš ta­ta druk­či­ji, se­stra i ja ga ni­kad ni­smo do­ži­vlja­va­le kao oso­bu sa in­va­li­di­te­tom. Jer on je to­li­ko kre­a­ti­van, spo­so­ban, po­zi­ti­van da smo se svu­da nji­me po­no­si­le. Pro­pu­to­vao je po­la sve­ta, ce­njen je maj­stor, nje­gov ži­vot je bo­gat i sa­dr­ža­jan – ka­že nam Mi­ha­i­lo­va mla­đa ćer­ka Na­ta­ša, ko­ja ra­di kao se­kre­tar Udru­že­nja glu­vih i na­glu­vih Zla­ti­bor­skog okru­ga.

U kro­jač­koj rad­nji su pred­rat­na ši­va­ća „pfaf” ma­ši­na na no­žni po­gon na ko­joj je sta­ri maj­stor Pro­ko šio, te dve „pfaf” elek­trič­ne iz se­dam­de­se­tih na ko­ji­ma ši­je Mi­ha­i­lo. Dok pri­ča­mo sa po­ro­di­com, pan­ta­lo­ne na po­prav­ku do­no­si di­rek­tor jed­ne užič­ke ško­le, „da ih maj­stor ma­lo uteg­ne”, pa hva­li Mi­ha­i­la ko­ji mu za­čas po­pra­vlja šta tre­ba. O Mi­li­vo­je­vi­ći­ma le­po go­vo­ri i nji­hov kom­ši­ja Dra­go­slav Ri­le Bog­da­no­vić, užič­ki isto­ri­čar ko­ji ov­de po­la ve­ka, ne­kad kod Pro­ka a po­tom kod Mi­ha­i­la, do­no­si ode­ću na ši­ve­nje. – To su vr­hun­ski maj­sto­ri, če­sti­ti i ča­sni lju­di, ni­kad ni­su bi­li sku­pi. Ne­ma vi­še ova­kvih za­na­tli­ja u Uži­cu – ka­že set­no 87-go­di­šnji Ri­le.

Mno­gim po­zna­ni­ci­ma Mi­ha­i­lo je šio ne na­pla­ću­ju­ći. A da li je tač­no, pi­ta­mo Mi­ha­i­lo­vu ćer­ku i su­pru­gu, da je bi­lo i onih mu­šte­ri­ja ko­ji­ma sve što na­ru­če on ura­di, a ta­kvi pre­u­zmu ura­đe­no, odu i ne pla­te. Tač­no je, od­go­va­ra­ju, pa Mi­ha­i­lu tu­ma­če na­še pi­ta­nje. On se sa­mo na­sme­je, od­mah­ne ru­kom na ta­kve što ni­su pla­ća­li i po­ka­zu­ju­ći na svoj obraz ob­ja­sni šta je naj­va­žni­je…

Politika / Branko Pejović

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *