EPSKA SLIKA SA PLANINE ZLATARA: Na konjiću idu u školu i sanjaju da postanu ljudi

Epska je slika koju sam juče u zoru, na jutarnjoj ciči, zatekao u dubini Zlatara, na prtini koja kroz smetove od sela Miševići vodi ka magistrali Nova Varoš – Sjenica. Dve makanjice, umotane u vuneni šal na konju, a napred, brdskog konjića za ular vukao je muškarac pod šajkačom, u zelenoj izanđaloj jaknici… Malo pogrbljen, oslanjao se na štap dok ispred konja grabio napred. Škripi prtina, oni se nešto raspričali, ućutali su tek kad su me ugledali pod jelačom, kraj prtine…

Jozo Bojović iz Miševića poveo svoje makanjice, malog Nemanju (8) i Milicu (6) u školu u Aljinoviće, na minus 12, uzanom prtinom…

bojovic-6

Maloj Milici smrzle se rukice u vunenim rukavicama koje joj je još jesenas isplela majka Lena, krije ruke pod tanku jaknicu, Nemanja se junači sa leđa konja, veli – „nije meni, čiko hladno“… Jozo se oznojio od dugog hoda kroz planinu, dubok sneg ka Miševićima, ponegde ga ima i po čitav metar…

– Ja poveo đecu u školu – kaže Jozo k’o da mi se pravda.

Pokazuje štapom tragove u snegu pored prtine.

– Vučije stope… Ovuda se njihove staze, na putu sa Zlatara na Jadovnik ukrštaju sa našom prtinom – veli Jozo.

– Čiko, i mi smo videli vuka, sa konja… Tata je vikao, mi se uplašili – javi se i mali Nemanja sa leđa kobile.

bojovici-4Posle smo zajedno grabili kroz planinu da deca ne zakasne u školu. Nemanja i Milica čavrljali su nešto na golim leđima konjića preko kojih je bilo prebačeno samo šatorsko krilo…

– Ne mogu oboje da sednu u sedlo a teško jahati na golom konju… Nemanja mi četiri puta padao, jednom slomio ruku – pričao je Jozo dok sam ja svakičas upadao u celac pored prtine a deca mi se smejala…

– Brineš li Jozo za decu, da se ne smrznu, da se ne prehlade– pitao sam ga…

– E moj brate – zastao je, seo u celac kraj prtine, – kako bolan ne brinem…Zimus minus 20, a mi pešačimo osam kilometara do škole, dođu deca zaleđena u školu, smrznu im se i ruke i noge…

I krenule su mu suze niz lice…Obrisao ih je rukavom skočio, produžio dalje…

Jozova supruga, majka Nemanje je i Milice je Lena, rodom sa severa Albanije, došla u Miševiće pre deset godina, udala se za Joza…

– Moji đed i prađed, naš vojvoda Petar Bojović išli su preko Albanije da spasu državu, ja, prvi posle njih, išao u Albaniju da spasim ognjište, i spasio sam ga, evo moje radosti, evo mog bogatstva, evo mog opstanka – pokazivao je na decu.

Nemanja će, kad poraste, rekao mi je posle u Zlataru, biti šumar, Milica – učiteljica… Oni mali, pričali su mi juče svoje maje snove…

– Kaže moja Milica – moj tata otišao je u Albaniju i tamo uzeo najlepšu devojku i ja imam najlepšu majku… I, što i moja Milica ne bi imala pravo da kaže da je njena majka najlepša na svetu, iako smo ovde u planini, iako smo na kraju sveta, iako je moja supruga iz Albanije… Da nije nje, da se nisam oženio, moja kuća već bi bila zaključana, ovako, još vije dim sa ognjišta Bojovića – stajao je Jozo na prtini, niz lice su mu tekle četvrostruke suze…

bojovici-3

Zastala je i mala Milica, privila se uz oca, zaplakala i ona, Nemanja okrenuo glavu u stranu, vidio sam ga kako i on guta teške suze…

U jednom nestvarnom trenutku u sred Zlatara, kad iz čoveka provri sam čemer i jad, a istovremeno i radost, pa se pomešaju sa suzma, teškim muškim i još težim dečjim…

Suze i radost teškog života Bojovića na Zlataru…

Učiteljica

U toploj učionici škole u Aljinovićima dvoje malih Bojovića, i malog Nikolu Ivezića, troje svojih đaka, otvorenih ruku dočekala je juče učiteljica Sanja Babić, zagrlila ih, prigrlila…

– Dobri su mi, dobra su to deca, dobri đaci… Brinem svako jutro dok ne stignu, da se ne smrznu, da se ne prehlade… Dođu zaleđeni u školu, smrznu im se i ruke i noge, a opet ni jedan izostanak nemaju. Svaka čast ovoj deci, ali i njihovom ocu – kaže Sanja.

Porez

– I u Albaniji, na severu, decu u školu voze kola, moja idu na konju. Prošle godine porez mi bio 2.000, ove godine,država mi razrezala 22.000… Odraše me sa strujom, onomad sam peške išao u Novu Varoš da pišem prigovor na račun. Ko da nisam državljanin ove države. Ali neka… Jedno znam, učiniću što mogu i što ne mogu da od ove moje dece postanu dobri ljudi… Znam i da Bog odozgo vidi ovu našu muku, da nas neće ostaviti. Ne tražim ja za moju decu ništa drugo što nemaju i druga deca u Srbiji – kaže Jozo.

Zoran Šaponjić, Iskra 

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *