Doktor nauka bez noge, s Karađorđevom zvezdom

Srpska vojska gonjena udruženim okupatorskim snagama, željnim njene konačne propasti, s kraja tragične 1915. jedva je izmakla u surove albanske gudure. Područje Kosova i Metohije zauzeli su Austrijanci. Negde u Peći, nemoćan da bez jedne noge brzo odstupi sa saborcima, neprijatelju je u ruke pao srpski ratnik dr Miloš Perović. Pisac, filozof, intelektualac, patriota ovenčan Karađorđevom zvezdom.

Milos-Perovic
Miloš Perović (Arhivska fotografija)

Pred svoje dugo putovanje zarobljeničkim transportom, gledao je zarobljeni Miloš u Peći i Mitrovici kakva se zla tu čine srpskom narodu, pa je sve to kasnije pretočio u zapis.

„Arnauti su pljačkali i ubijali po celom kraju, pa i po varošima, a Austrijanci nisu hteli da im stanu na put. Prvog dana po dolasku Austrijanaca u Peć zapaljena je najveća, neobično dobro sortirana radnja jednog srpskog prvaka iz Peći. Gomile Arnauta su sa oružjem napadale na bolnicu gde sam ležao, prilikom evakuacije za Mitrovicu na više mesta viđao sam naoružane Arnaute u društvu sa austrijskim oficirima. U mitrovičkoj bolnici saznao sam za mnoga nasilja koja su Arnauti vršili i na dva meseca posle dolaska Austrijanaca. Čak i u januaru ležali su u Ibru leševi dvojice naših popova, koje nije smeo niko izvaditi i sahraniti. Arnauti su napadali i na kuću prote Anđelka, poznatog našeg nacionalnog radnika još za vreme Turaka, učitelju muzike iz Skoplja Peri Iliću skinuli su nasred ulice zimski kaput. Ali gore nego Arnauti satirali su naš živalj na Kosovu i Metohiji Austrijanci. Svakog dana su u Mitrovicu doterivane gomile seljaka i seljanki, koji su zatvarani”, piše Perović i ocenjuje:

„Moje je čvrsto uverenje da su Austrijanci radili na istrebljenju srpskog življa u tom kraju. Na to su ih pobuđivale nesumnjivo pre svega političke tendencije. Arnauti su javno govorili kako će im Austrijanci ostaviti slobodnu Albaniju, koja će obuhvatiti i Kosovo. Tu tendenciju pokazuje i stalno savetovanje austrijskog generala u Mitrovici sa arnautskim prvacima Hasan begom i drugima, tu tendenciju naposletku pokazuje i otvaranje arnautskih škola u Mitrovici i Vučitrnu…”

No napaćeni srpski narod, uprkos stradanjima, nije posustajao. „Politički moral u narodu neobično je jak. Većina muškog i ženskog sveta sa kojim sam dolazio u dodir nije ni najmanje u to vreme bila klonula duhom. Skoro svako je bio siguran u našu krajnju pobedu.”

Tako je u svojim ratnim dnevnicima pisao Miloš Perović, rođen 1874. godine u Užicu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom Filozofski fakultet u Lajpcigu, a doktorsku tezu o pedagoškim pogledima Dositeja Obradovića odbranio je u Cirihu 1906. godine. Službovao je kao predavač filozofije i nemačkog u Užicu, bio suplent čačanske gimnazije, pa profesor u srpskim gimnazijama u Skoplju i Solunu. Bavio se književnim radom, objavio dve knjige pesama, dramu „Karađorđe” i jednu komediju. U arhivskom fondu Miloša Perovića, ustanovljenom u Istorijskom arhivu u Užicu, nalaze se, uz ostalo, i četiri njegova dnevnika koje je vodio u periodu od 1900. do 1917. godine.

Sa dužnosti profesora skopske gimnazije među prvima je dobrovoljno otišao u Prvi balkanski rat, a u drugom je odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost. Sledeći svoja uverenja, dr Perović je među prvim dobrovoljcima stupio i u Veliki rat, postavši komandir druge čete IV pešadijskog puka drugog poziva. U borbama oktobra 1914. ranjen je u nogu i prebačen u bolnicu u Valjevo, a potom i u Kragujevac, gde mu je noga amputirana. Juna 1915. odlikovan je Karađorđevom zvezdom.

Kao težak ranjenik nije se mogao povlačiti sa srpskom vojskom, pa je novembra 1915. zarobljen u Peći. Prešao je u zarobljeničkom transportu dug put od Mitrovice preko Temišvara do Mauthauzena, gde je novembra 1916. sa zarobljenim oficirima invalidima razmenjen i dospeo do Koma u Italiji, u slobodu. Umro je u Parizu, 15. aprila 1918. godine, ne dočekavši pobedu svoje Srbije. Prvo je sahranjen na pariskom groblju, a dve decenije kasnije njegovi ostaci premešteni su u Tije kod Pariza. Dnevnici i pisma svedoče o Perovićevom visokom moralu: nije se žalio na telesne bolove, već brinuo o ženi i četvoro dece, o ratom izmučenom narodu za koji ništa nije mogao da učini.

Politika / Branko Pejović

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *