Kuvar iz Ivanjice godinama sprema hranu na Hilandaru

Kuvar Milan Zlatić može da nabroji bar 50 posnih jela a da ne zastane i ne ponovi nijedno. Svakodnevno ih sprema, tako što, recimo, za sarme uzme desetak osrednjih glavica kiselog kupusa, četiri kilograma pirinča, dva kilograma luka… U Hilandaru za trpezu sedne u ovim hladnim mesecima oko sto ljudi, manje sarmi ne može pred njih toliko u trpezariji. Da bi sve stiglo na vreme ima i jednog pomoćnika tokom zime, od proleća do jeseni obavezno dvojcu, piše Politika.

Mi­lan Zla­tić u kuhinji na Hilandaru (Foto: lična arhiva)

Da je kod kuće u Čačku, za njegovu porodicu, suprugu Ankicu, sina osamnaestogodišnjaka Igora i ćerke dvanaestogodišnju Ivanu i desetogodišnju Tijanu, za one pomenute sarme jedna glavica kupusa bila bi taman. A i više bi bio kod kuće. Ovako kada se sve sabere „gostuje” kod svojih četiri-pet meseci a ostatak godine provede u manastirskoj kuhinji.

Ovih dana Milan je na kratko došao u Srbiju da zajedno proslave sinovljevo punoletstvo, pričini neopisivo zadovoljstvo Ivani i Tijani da budu uz svog tatu a onda i svrati u Zadužbinu Hilandara u Beogradu.

Kada je 2002. bio pozvan da radi, ili bolje rečeno kuva, za majstore koji su sređivali konak i isposnicu u Kareji, centru Svete Gore, gde Hilandar ima protat, imao je 25 godina i mislio je da će to kratko potrajati. Milan je poznavao preduzimača koji je poveo ekipu u Grčku a kada im je iz manastira rečeno da se snađu za ishranu i nađu nekog ko će da im kuva, šef je sreo Zlatića i pitao ga da li bi pošao s njima. Kuvar, a da neće posao? Ma kakvi! Poljubio je ženu i sina, obećao da će se brzo vratiti i…

– Dve godine kasnije, 2004, izbio je onaj veliki požar, pa su radnici, sada i još više njih, morali da pređu na Hilandar da popravljaju sve što je spaseno od vatre – seća se Milan. – Tako sam i ja s njima otišao u manastir i kuvao samo za radnike. Godine 2008. premešten sam u glavnu kuhinju, gde se spremaju obroci za bratstvo i goste i danas sam evo u monaškoj kuhinji. Do tada su monah Varnava i još neki monasi smenjivali, ali je to uvek značilo izostanak s bogosluženja što im je teško padalo.

Iguman je onda predložio Milanu da preuzme posao oko šporeta, i tako je i danas. Svi ustaju u isto vreme. Kuvar u dva sata posle ponoći – u kuhinju, monasi na službu u crkvu koja potraje do pet. Posle se pozabave svojim poslušanjima pa u sedam u trpezariju.

– Iako bi se onima koji u to doba doručkuju kod svojih kuća učinilo da je rano za sarme ili neko varivo, imajte u vidu da su monasi odavno ustali i da su pet sati na nogama – pojašnjava Milan Zlatić, inače rođen u Ivanjici, gde je do pre neku godinu i živela njegova porodica. Otac i majka su ostali, a supruga i deca su se zbog škole preselili u Čačak.

CEO tekst pročitajte OVDE 

Izvor: Politika

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *