LEPINJE, KAJMAK I DRUGE ĐAKONIJE

Moj odnos prema hrani menjao se kroz vreme koje je neumitno proticalo. U detinjstvu nisam voleo da jedem, osim koliko sam morao. Naravno, to je i uticalo da u prvi razred krenem nedovoljno uhranjen poput izgladnele dece Biafre sa nepunih dvadeset kila. Posebno nisam voleo gotova jela (sarmu, punjenu papriku, supe, čorbe) kojima sam zalivao cveće na terasi, a ostacima hrane hranio mačku.

Ali, a to ali uvek i kod svakog postoji, voleo sam i ja po nešto – vruć hleb od Ivanovića koji otac petkom donese pre posla, a majka tek kupljen mladi kajmak sa čačanske pijace. Moja majka Nada bila je ekspert za kupovinu belog mrsa, mladog i starog kajmaka, zrelog punomasnog sira, ali i onog mlađeg i mekanijeg za gibanicu. Nije ni čudo da je znala da oceni dobro da li je sir dovoljno slan i zreo ili da li je kajmak uskisao. Kao dete sa sela uz majku je naučila sve tajne sirenja i pravljenja dobrog kajmaka. Kod izbora sira i kajmaka ona je gledala i ocenjivala sve, poput sanitarne inspekcije – prvo da je mladica, ili starija žena, koja prodaje uredna, da su sudovi iz kojih se prodaje mlečna hrana čisti, svaki sir ili kajmak se probao s vrška noža, a tek onda se donosila odluka o izboru. Kupovina se obavljala petkom na čačanskoj pijaci na mestu gde se prodaje beli mrs, ne posle sedam sati, jer kasnije ide ono što ne valja i ostanu preprodavci koji u svojim kofama i čabricama mešaju robu različitog kvaliteta. Pazilo se na merenje i pijačne kantare i obavezno ponovo na kućnoj vagici premeravalo. Vremenom, majka je imala i stalne žene kod kojih je kupovala – u poveću kanticu dva kila starog sira, kilo mladog kajmaka, nešto manje starog i madi sir za gibanicu. Kupovalo se uvek na pijačni dan petkom, retko utorkom, a za praznike i kad dolaze gosti, uzimalo se i više.

Nedeljom je majka pravila male lepinje, slađe od šećera, a ništa lepše kad se kajmak rastopi, a odozgo stave sitni čvarci ili dobro suva pršuta.

Leti, kad se otac vrati sa posla, išli smo na kupanje kod brane na Moravi, a nekad i kod železničkog mosta. Išli smo pored pruge, da bismo pre stigli, pored napuštenog vodotornja i silosa, a onda do Borčeve hale. Kad stignemo na plažu i kad se malo ogladni, na čistu krpu majka izvadi svoje čudesne lepinje sa kajmakom, doda koje parče prave mortadele sa obaveznim belim i zrnom bibera u sredini. Mortadela je u to vreme bila omiljeni suhomesnati proizvod. Dodatak na trpezi je bio zreo paradajz trbušanac, a za nas decu sokovi iz tetrapaka – Olimijsko sunce i Visoko C.

Park kod železničke stanice, fotoarhiva Narodni muzej Čačak (Miloš Timotijević)

U kući su se jela i druge ukusne stvari za mazanje na ‘leba. Polako, ali sigurno, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, u mnogim domovima rado su se jele jetrene paštete i kojekakvi naresci Gavrilović i Carnex, kao i Tomi i drugi majonezi. U našoj kući nije se primila nova moda i dugo je ostalo sve po starom. Zimi na trpezi najčešće je bio onaj lepi Ivanovićev hleb i svinjska mast koja se mazala na široke kriške, začinjena alevom slatkom paprikom, sa malo soli i po kojim trunom bibera, a ponekad i sa sitno seckanim belim lukom. To sam uvek rado jeo. U našoj kući dobra svinjska mast je uvek bila na ceni. S jeseni se punila specijalna kanta braon boje isključivo za tu namenu i čuvala ili u podrumu (suterenu kuće) ili u špajzu.

Obavezna poslastica, naročito zimi, bio je džem od šljiva i kajsija koji je majka kuvala u prastarim rebrastim teglama, zatvarala ih celofanom i gumicom, a sa strane je pisalo od čega je. Džemovi su leti brižljivo pripremani, kao i nešto kasnije ajvar, koji se takođe mazao na ‘leba, posebno kad se posti. Pravile su se i palačinke sa džemom i orasima uz belu kafu.

S godinama i kad sam sve više vremena provodio u gradu, na ulici, trgu, ali i na školskim odmorima, jeo sam čuvene lepinje iz Zelengore (pola s kajmakom), ali o njima u nekoj drugoj priči.

Prisećanje budi i mnoge druge uspomene iz đačkih dana, da se ni na jedan izlet, putovanje, eskurziju nije išlo bez meni omiljenih slanih kifli sa pokojim grumenom soli i kima, koje su se kupovale u mlečnom restoranu Pariz. Majka ih je, naravno, mazala kajmakom, a za posebne prilike uz kajmak je išla pršuta, pečenica ili suvi vrat. Gladan ni u školu, ni na put ni u grad – zlatno pravilo iz detinjstva i mladosti.

Autor Dušan Darijević

PressLider

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *