LOLA OD SRBIJAGASA

Ubih se mesecima od razmišljanja šta da radim kao dodatni posao, da nadoknadim onih 10% i da sustignem vreme koje sam odradila, ali puj pike ne važi se. Blejim po internetu tražeći nešto primamljivo i to u trećoj smeni, jer taman lepo, pravo iz treće mogu u prvu, na redovan arbajt.U traženju nečega naletim na Njega. Na najpoželjnijeg neženju. Na Dušana Bajatovića!

Dusan-Bajatovic-6-620x330

Ne bih se pomamila da nisam pročitala: „Obratite se narodnom poslaniku“ i otkačila od sreće. Srce mi se uzlupalo, jer nisam verovala da je tu, da samo mene čeka.

Gotovo je sa čekanjem. Obraćam mu se:

Moj spasioče. Moj obožavani. Moj božanstveni. Moj lolo od Srbijagasa.

Izvini što si ko zna koliko čekao na moje obraćanje. Kasno sam shvatila poruku, ali sada sam tu. Ne brini! Neću nikuda i nikada otići. Samo kada sam te našla.

Oženi me odmah i ne razmišljaj. Ja sam prosto neodoljiva. Skromna i tradicionalna, onako kako ti voliš, jer si i sam takav. Živim od neke bedne državne, osakaćene plate. I rastežem uspešno od… do, na poček, na doček. Negde zakinem, negde olabavim ruku. Krpice odavno ne kupujem, jer ne mogu da šetam i razgledam i pri tom habam obuću kupljenu pre tri godine, a može još bar dve da posluži. Ekonomična sam i praktična, jasno ti je.

Frizere ne posećujem, jer sam se podšišala na kratko, pa sama makazicama mogu da odfikarim višak kada mi izraste. Farbam se takođe sama. Nije to luksuz, nemoj svašta da pomisliš. Osedela mi kosa. Kažu da nema veze sa sekiracijom, već sa genima. Daleko bilo da je od sekiracije, pa da misliš da će nam deca biti neurotična i preplašena.

I kola imam. Kupio mi tata, pre deset godina. Jesu udarena otpozadi, ali taljigaju. I ne trebaju mi nova, da znaš. Samo glavobolju da mi stvaraju. Ova sama popravljam i menjam ulje, tako da majstore ne posećujem. Još i taj trošak mi fali. Živim u kući, tatinoj i maminoj, ali doduše sama.

Znam da bi se odmah preračunavao koliko bi mi kirija plaćao, pa da ne uključuješ digitron. Da se razumemo, ovo oko kuće ti pišem, jer komotno mogu da nastavim da živim u istoj, a ti gde već i živiš, da se ne preseljavam i ne pravim cirkus kao profesor Vujić. Pa vuci torbe, pa sudoperu, pa krevet. Spomenik nisam isklesala, ali imam trip da me spale, može i na livadi ili u dvorištu. Ne biram, samo manje da košta i da se ne cimaš.

Na more ne idem. Prestala sam da ga obožavam od pre par godina. Planine nisam željna, ionako sam pobegla sa nje.

Ne volim ni izlaske, ni provode. Smaračina jedna neopevana. Uglavnom radim i čitam knjige. Naravno iz biblioteke ili one koje „idu“ uz Blic. Ko bi se još razbacivao za takve gluposti.

Kao što vidiš, sve mi je potaman, samo mi ti fališ. Da me oženiš i oplodiš! Pa kada dođu mali Bajatovići, slatki i nemogući. Milina jedna. I svi vuci siti i sve ovce na broju. I šta te košta da prihvatiš moju ponudu?

Pazi, da se razumemo. Ne palim se ja na to što si ti generalni direktor i imaš 160 soma mesečno. I treba da imaš, i u zdravlju da ih potrošiš. Direktorisanje nije lak posao, a naročito kada se na to navikneš, pa misliš da si nezamenljiv i jedini. Pusti ti dušmane, ne dam tebe ja ni za živu glavu.

Čujem uhvatili se dušmani za tvoj paušalac od dvajes i neku ’iljadu mesečno, jer si narodni poslanik. Pa kamo lepe sreće da svako može još toliko da doda, ipak ti treba ruku da podigneš kada su u pitanju životići ove unesrećene Srbije. Misle da je lako odlučivati u ime miliona gladnih, žednih, besnih i namučenih. Crnački je to posao. Neka se stide pomisli. Već ih sve mrzim i prezirem. Što oni nisu poslanici, ako je to lako?

Ne interesuje mene mnogo, ni tvoje mesečno primanje od milionče ipo, kao nekog člana nadzornog odbora. Mada od ovog primanja bi mogao malo da se otvoriš: za letnje gume za juga, pa kuhinjsku slavinu koja godinama kaplje. Možda i narandžaste patike, ali nove i prave, ne Kineske, takve imam. Molim te samo, da se ne „otvaraš“ mnogo. Plašim se pozliće mi. Uplašiću se. Kada čovek vidi nešto po prvi put, a proživeo je dve trećine života, može dumre.

Samo polako sa te pare kada budeš dav’o. Ako budeš pažljiv u raspodeli oko tog miliončeta i po, na ovih šesto ’iljada od mesečne članarine za neki drugi nadzorni odbor ću da zaboravim i zažmurim. Majke mi. Neću te pitati.

Praviću se kao da nisi član. Ma kao da volontiraš. Brinu me samo tvoje njive i voćnjaci. Ako misliš da ja orem njive i berem voće, molim te zaboravi. Plašim se sjebaću nešto, pa naopako, ode mast u propast. Džaba si kupovao. Kontam da nađemo nekoga, ko ne traži veliki honorar, samo ’rana i konak. Molila bih te samo da mi omogućiš da povremeno, svakih sedam godina, mogu da boravim u toj tvojoj vikend kući.

Samo ću da sedim i da gledam i verovatno neću moći da se nagledam?! Kola, džipove, jahte (verovatno?), nisam ni pominjala. Da se razumemo. N’umem ja da vozim ta čudesa.

Neću ti nikada pominjati onu glupavu aferu oko Azotare. To što si ti prodavao pšenicu kako si prodavao, govori o tvojoj sposobnosti i nečijoj nesposobnosti. U pronevere u „Srbijagasu“ apsolutno ne verujem. Miran si s moju stranu oko afera. Već ništa ne znam.

Kunem ti se u šta ’oćeš, ćutaću i praviću se luda. I da znaš: Volim i ja nerandže, no trpim…

2.3. 2015. Kolumnista http://kolumnista.com/lola-od-srbijagasa/

 

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *