(Ne)blagodeti privatizacije

Proslaviše, 6. avgusta, rudnici Srbije svoj dan. Jedni privatizovani, drugi pred privatizacijom; jedni sa profitom, drugi u dugovima i gubicima. U neke, na Dan rudara, stigoše i neki od ministara. Da ponove odavno znano da je rudarski hleb sa sedam (ili devet) kora, da obećaju kako će sve učiniti da se standard ljudi koji rade najteže poslove na planeti podigne.

U Rudnik olova i cinka (ROC) na Rudniku dođe ministar za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku Aleksandar Vulin. Njemu zapade najlakši posao: nije morao rudničkim kamaratima ništa da obećava. Jer, ovaj rudnik ubira profit svake godine od svoje privatizacije (septembra 2004. godine); plate su redovne i, verovatno, bolje nego u drugim rudnicima; od privatizacije do danas je zaposleno 139 novih radnika, a konkurs za nove rudare je ovde stalno otvoren; zaštita na radu je vrhunska (tek dve-tri povrede godišnje). Vulin je sve to sažeo u jednu rečenicu: „Kad god kritikujem pljačkašku privatizaciju u Srbiji, ujedem se za jezik, jer se setim ROC-a koji je jedan od pet primera najuspešnije privatizacije kod nas”.

Grad pod Rudnikom je, u više slučajeva, primer dobro urađenog posla. Prelazak sa društvenog u privatno vlasništvo po onom prvobitnom zakonu je uspeo u nekim važnim preduzećima, a „Metalac” i „Zvezda” su za to odlični primeri. Mada kasneći, srećno se po radnike završila „tranzicija” i za trgovinu „Proleter” i, posle dugog i mučnog biti il’ ne biti, za Fabriku automobilskih delova.

Ali, ako je Milanovac do devedesetih godina imao blizu 20.000 zaposlenih (koliko i stanovnika), a danas ih je nešto više od polovine toga broja, onda moram konstatovati da nije sve išlo „kao po loju”. Recimo, od privatizovanog „Graditelja”, UP „Šumadija” i „Dečjih novina” nije ostao ni kamen na kamenu. Privatizovanje PIK „Takovo” je uzrokovalo da je većina radnika, iz godine u godinu, dobijala radnu knjižicu u ruke i izlazila kroz kapiju. Od tri fabrike konfekcije „Rudnik” na opštinskom ataru dve su zaključale hale, a treća znato smanjila broj krojačica i švalja. Saberimo zaposlene u njima koji su radili pre četvrt veka i dobićemo razliku između tadašnjeg i današnjeg broja zaposlenih u opštini. A gde je još desetak zemljoradničkih zadruga! Dok su postojale, nismo kukali kako nam je selo zapušteno, napušteno i zakorovljeno. Da li su ugašene firme, ipak, mogle da se spasu, da li su svi otpušteni radnici bili višak koji proizvodnju čini nerentabilnom – o tome se ocenjivači nikada neće dokraja saglasiti.

Bilo kako bilo, u „spasonosnoj privatizaciji” svega i svačega, Milanovac je još dobro i prošao. Mogao bi ministar Vulin, kad kritikuje pljačkašku privatizaciju, mirne savesti da se „ujede za jezik” na još nekoliko ovdašnjih primera.

Boško Lomović, objavljeno u „Politici“ 9. avgusta 2016. godine

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *