Krajputaš za oca i sinove

Srezojevci su između Čačka i Gornjeg Milanovca. Brdovita udaljenost od gradova čini da su ljudi sa tog područja blagodarni i pravdoljubivi. Nemaju Srezojevci crkvu, ni kafanu, ali imaju kneginju. Ljubica Vukomanović, žena kneza Miloša Obrenovića, odavde je. U centru sela podignut je spomenik ovoj trpeljivoj supruzi i majci, piše Politika.

Miloš Antonijević pored krajputaša (Foto lična arhiva)
Miloš Antonijević pored krajputaša (Foto lična arhiva)

U oslobodilačkim ratovima Srbije, Srezojevci su dali 124 ratnika. Poginulo je 77 a 47 je preživelo ratove. Od počivših, čije kosti ostaše po bojištima raznim, izdvaja se krajputaš Antonijevićima, Pavlu i njegovim sinovima, Joviši (Jovanu) i Radojku. Sva trojica poginuli su iste godine, 1915. Mesta samrtnog časa i ukopa ostala su nepoznata.

Blizu glavnog puta u Srezojevcima je kuća Miloša Antonijevića. U okućnici voćnjak i bunar. Osedeli Miloš pokaza rukom i prošapta: „Tamo su njih trojica, moj deda i dva strica… Ajmo”.

U rudničko-takovskom kraju nema ovakvog krajputaša. Iz jednog komada kamena isklesano je tri krstolika obeležja. U vajarsku i duhovnu celinu povezuje ih zajednički temelj – cokla. Mere sva tri spomena su vrlo slične, razlika je u nekoliko centimetara. Prvi do bunara je Pavle. Lice njegovo najviše je oštećeno. Nemoguće je išta pročitati jer su slova okrunjena. U naličju, slika je bolja.

U krstu crtež dletom raspetog Hrista. Stopala Gospoda oslanjaju se na duplu lučnu borduru koja opasuje spomen sa sve četiri strane. Ispod je trolisni krst u izrezbarenom vencu 12 listova, simbola dvanaest apostola. Srednji krstaš najbolje je očuvan i može se pročitati: „ZANATLIJA JOVAN ANTONIJEVIĆ IZ SREZOJEVACA RAB BOŽJI VOJNIK”.

U redu najdonji dubeći kamen ornamentisan je po bokovima. Desna bočna strana prikazuje pušku, cevi okrenute zemlji a suprotna leva prikazuje cvet koji vijuga i na vrhu završava sa dve latice srcastog oblika. Lice vojnika u kamenu vreme je okrunilo, nazire se ukrasni ram. Naličje peščara ima trolisni krst, u njemu uklesano oko. Jedinstvena likovna celina i porodična drama. Majstor, kamenopisac nije potpisan ali se geografski i vremenski može opravdano i po stilu samoukog klesara pretpostaviti da je ovo čudesno ostvarenje, triptih krajputaš, delo Uroša Markovića iz Pranjana (1883–1963).

Povod jeste tragičan ali je mesto za dubeći kamen birano. Uz kuću, da ih obilaze bližnji, u voćnjaku gde šljive cvetaju i kraj vode, simbola čistote.

Deda Miloš oslonjen o svoje pretke priča: „Pavle je imao još jednog sina Milosava koji prežive rat. Joviša (svi su ga u kući zvali Jovan) i Radojko poginuše kao momci, neoženjeni. Izvukli su se iz mrtvi preko Soluna Milosavljevi stričevi; Čedomir, Vojislav i Gojko. Njih četvorica podigoše ovaj uspomenik na večnos’. Moj otac je Čedomir… Ja sam ostao u selu… Ovaj bunar ima vodu nad vodama. Nekada se 17 kuća napajalo odavle. Ima vode, nema usta. Šljivu kraj spomenja neću da vadim, neka je, da i njima padne kad se usiti, za melem na ranu… I ja ću Bogu na istinu. Ostaće kamen ili drvo. Ko izdrži duže, pričaće… Naša se kuća nikada nije oporavila od ovog gubitka.”

Izvor: PressLider

Ostavite odgovor

Komentari objavljeni na portalu PressLider nisu stav vlasnika, niti redakcije portala. Molimo Vas da prilikom komentarisanja tekstova ne koristite govor mržnje, pretnje, psovke, kao ni uvrede na verskoj, nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi. Zabranjeno je postavljanje reklamnih linkova, kao i pornografskog i politički ekstremnog sadržaja. Redakcija PressLider zadržava pravo da ne objavi komentare neprimerenog sadržaja, kao i one koji sadrže osvrt na nečiji privatan život i ličnost.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *